Exhibition Oris House of architecture
Izložba Roka Žnidaršiča
Otvorenje izložbe: 19. studenoga 2021., Oris Kuća arhitekture
Medprostor i međuvrijeme
Mies van der Rohe će 1924. ustvrditi kako je „arhitektura volja epohe prevedena u prostor.“ Je li moguć svojevrsni obrat? Možemo li misliti o arhitekturi koja nije čvrsto i nedvosmisleno usidrena u jednom točno određenom kulturnom ili egzistencijalnom trenutku, koja izrasta iz svog vremena, ali može istovremeno izražavati više epoha, koja dugo traje i sposobna je starjeti, mijenjati se, nuditi različita čitanja? Takvu arhitekturu zanima vrijeme shvaćeno kao koncept koji se odnosi i na povijesnost i kulturu, na egzistencijalno vrijeme, vrijeme prirode, vrijeme materijala… Sva ta vremena imaju svoj vlastiti tok, vlastitu brzinu i oscilacije protjecanja, svoje vlastite zaplete.
Hiša Hribljane
Neposredno ispod vrha travnatog brijega, uz rub šumarka, na tlo je nježno postavljena drvena obiteljska kuća arhetipski jednostavnog, no ipak ponešto neobičnog izgleda. Nije odmah jasna njena namjena, a možda niti vrijeme nastanka. Projekt se razrješava u međuigri između cjeline zapleta kuće (kako suvremena obitelj živi u prirodi?) i niza malih dramaturških tema. Suvremeno vrijeme modularnosti i prefabrikacije isprepleteno je s prirodnim vremenom starenja drvene opne koja se mijenja kroz vrijeme, i u ovisnosti o različitim mikro-klimatskim uvjetima. Opna zgrade postaje detektor prirodnih silnica, ona posreduje između dva vremena: vremena obitavanja stanara i vremena nadmetanja prirode i materijala.
Precizna antropološka logika nutrine zgrade i njena interijerska vremena nisu odijeljeni od vremena okoliša. Kuća nije orijentirana samo na nutrinu, nego ona djeluje kao pojačivač iskustva prirode, kao medij koji stanarima pomaže da kultiviraju senzibilitet prema okolišu.
Sportska dvorana Vižmarje brod
Sportska dvorana Vižmarje brod djeluje kao naoko ne-kontekstualni objekt. Dvorana je dograđena uz pitoresknu prizemnu osnovnu škole koja nalikuje na aglomeraciju obiteljskih kuća i nastoji se u uklopiti u homogenost uredne ljubljanske i slovenske suburbije u kojoj Miloš Košec prepoznaje „strah od društva”. Unutar tog homogenog, linearnog urbanog zapleta sportska dvorana i javni prostor oko nje odvode svoje korisnike u vrijeme s drugačijim prioritetima i vrijednostima. Socijalno i urbano tkivo suburbije pripadaju vremenu zavičaja koje je statično, ne podnosi ubrzanja i ne potiče drugost. Vrijeme dvorane je otvoreno i promjenjivo, u njoj su moguća i najveća ubrzanja, u njoj se socijalne interakcije intenziviraju. Apstrakcija, redukcija forme i tektonička disciplina sredstva su diskretnog distanciranja dvorane od okoline, jer je prvo potrebno stvoriti razliku da bi se raspoznalo pozicije i uspostavio dijalog.
Prenova domačije Vrlovčnik
Dolina Matkov kot u Kamniškim-Savinjskim alpama još uvijek živi u svom vlastitom vremenu, kao enklava tradicijskih socio-prirodnih eko-sustava. Medprostor zatiče tri napuštena ruralna objekta na vrlo strmoj i osamljenoj parceli s koje se otvaraju divni pogledi prema planinskim vrhuncima.
Medprostor kombinira dvije naoko oprečne metode. Jedna je forenzičko, gotovo opsesivno istraživanje i recikliranje postojeće građevne supstance. Čuvaju se gabariti i građevinska logika postojećih zgrada, te ključni trenuci njihovog prostornog zapleta. Istovremeno, kroz uklanjanje, dodavanje ili zamjenu građevnih elemenata unutar starih zgrada stvaraju se nove prostorne konstelacije. Zahvaljujući novim intervencijama jasnije se razotkriva suština stare supstance. Na imanju su prošlo i sadašnje vrijeme istovremeno autonomni i međusobno isprepleteni, u kojima i jest i nije važno izvorno porijeklo i uloga pojedinog građevnog elementa ili način korištenja prostora. I stari i novi arhitektonski elementi međusobno se potpomažu kako bi se emancipirali od konvencija i oslobodili nekih od uobičajenih uloga.
Maroje Mrduljaš